Božidar Finka Zagreb Uvodne napomene
Mjesno ime Sukošan, nastało pohrvačivanjem od lat. Sanctus Cas—
sianus (1), jedno je od mjesta uz obalu izmēdu Zadra i Biograda gdje se hrvatsko stanovništvo održalo kontinuirano od doseljenja и današnju postojbinu. U tom je dugom razdoblju bilo migraci jskih pomaka i u Su—
košan (odnosno njegovu okolicu) i iz Sukošana (i njegove okolice), a osobito su trajno djelovale dijalekatske interferencije, tako da su suko—
šanske govorne osobine stalno bile izložene pojačanim mijenama, sve do danas.
Još je M ilan Rešetar и prošlom stoljeću utvrdio da se po svojim obilježjima sukošanski govor može uvrstiti и čakavsko narječje hrvat—
skoga jezika, ali s jakim štokavskim unosom (Rešetar 1891). Da se и Sukošanu dobrano ostvaruju i štokavske osobine, pa i u naglaskim po—
sebnostima, zapazio je i Mate Hraste (Hraste 1957Ì. On kaie: "Pom i—
canje kratkosilaznog akcenta * tipa srida < srida i séstra < sestrâ imamo i u svim mjestima na корпи u blizini Biograda na zapadu i na istoku počevši od Bibinja pa dalie u Sukošanu, Turnju, Filip-Jakovu, Pakoštanima, Pirovcu (Zloselima)." Hrasti nije promaklo ni to da su na tom području još dosta vitalne i čakavske naglasne osobine (2). "U svim ostalim mjestima (a medu njima Hraste poimence spominje B ibi—
nje, Sukošan, F ilip —Jakov, Turanj — B.F.) na корпи čuva se novi pra—
slavenski akut uglavnom i kao sistem, premda uzdrman negdje više, a negdje man je: péti, šēsti, sēdmi, osmi, s mojõn ženon, zvonīk, postolãr, šabūn, pīšen, smīj, ali kovàc i kòvac, pedèset, šezdeset, osamdèset"
(ibid. str. 7). Naglasak "novi praslavenski akut" 0 kojem je ovdje riječ doista je jedna od najsigurnijih potvrda 0 čakavskoj pripadnosti govorà na tom području. Tako formulirana gledišta pružaju dobru informāciju za prvu orijentaciju i objektivan su pokazatelj 0 govornim odnosima и
00050952
Sukošanu, pa i onda kad se "površinski" dobivá dojam da je sukošanski govor ili vi še čakavski ili više štokavski.
Naglasne osobine
C ilj je informācijā 0 naglasnim osobinama sukošanskoga govora и
"Uvodnim napomenama" bio da posluže za orijentaciju и naglasnoj stvarnosti toga govora, na torn području naših štokavsko—čakavskih odnosa: dodira i prožimanja. Osnovne sukošanske naglasne osobine nišu naime isključivo sukošanske, nego se uklapaju i и šire govorno područje na obalnom potezu Zadar—Biograd, s mnogim posebnostima koje zadiru и izrazitije čakavsko područje na zadarskim i šibenskim otocima, pa i dal je, i na kopnenom štokavskom zaledu и Ravnim kotarima prema ко—
jemu sukošanski govor gravitira i od kojega prima prinove i utjecaje.
S obzirom na netom izrečene činjenice, sasvim je razumljivo da se и Sukošanu, kao i na obližnjim područjima, čuvaju mnogi naglasni tradi—
cijski (čakavski) ostvaraji, ali i takvi ostvaraji koji se и svakoj dija—
lektološkoj klasifikaciji moraju uvrstiti medu (novo)štokavske. Za Su—
košan dakle u dobro j mjeri vrijedi, kao i za sva okolna m jest a na корпи (osim Krmčine, gdje je pretežno novoštokavska akcentuacija), opis na—
glasne situaci je kakav sam izložio и s vom prilogu pod naslovom "Po—
gled na govor Biograda i okolice" (predano za tisak). Tu akcentuaciju karakteriziraju:
— staro mjesto naglaska, osim na posljednjem otvorenom (cesto i zatvorenom) kratkom slogu и riječi (dezoksitoneza),
— stare čakavske £i opče hrvatsko—srpske) kvantitativne opreke (tj. dužina i kracina samoglasnika),
— stara čakavska tonska opreka (makar i ne sasvim dosljedno) dugih naglašenih samoglasnika (tj. razlika izmēdu dugosilaznog akcenta ili cirkumfleksa i tzv. čakavskog akūta sa specifičnom uzlaznom intonacijom),
— pojava nove tonske opreke postupnim prodiranjem novošto—
kavske akcentuacije s dugouzlaznim, sporadički i s kratkouz—
laznim naglaskom.
Na temeiju iznesenih teoretskih premisa sukošanski govor ima ovaj naglasni (akcenatsko—kvantitativni) inventar:
V\ А А / / / \ \ — \J
V V V V ( v ) V V
dakle šest (eventualno sedam) medusoono razlikovnih ostvaraja.
Simboli znače: v = bilo koji vokal ili samoglasnik, a nadslovni znakovi označuju akcenatsko—kvantitativne (naglasne) vrijednosti:
= kratkosilazni
= dugosilazni
00050952
= (čakavski) akut, vrsta dugouzlaznog naglaska
= dugouzlazni
= kratkouzlazni
= nenaglašena dužina
= nenaglašena kračina samoglasnika.
Svaki se naglas ak ne ostvaruje и svakom slogu и riječi. Naglasak v ost varu je se и svim položajima osim и zadnjem otvorenom slogu: Tito, odića, rasici, oslāditi, svidocìti, čovik, širok, cetvrtàk, pîvàc. U kraj—
njem otvorenom slogu može se v ostvariti, načelno, samo u enklizi:
Ko(d) Krîzà je, Iz Bokå se vråcan u Podvâru. S krajnjega je naime ot—
vorenoga sloga, neri jętko i s krajnjega zatvorenoga, pomaknut naglasak v na slog naprijed, pri сети se u načelu na tom slogu ostvaruje dugo—
uzlazni (tzv. kanovački) naglasak v. U tom je dakle slučaju došlo do kvantitativne neutralizacije (u ostvaraju v) prvotno dugoga (sńda, и jázu, m in jú ri, vénei, bila) i prvotno kratkoga prednaglasnoga samoglas—
nika (u bóku, jena, sélo, grijóta, vrténo, péci). Gdjekad se mjesto na—
glaska v na prvotno kratkom slogu ostvaruje i nešto skraćen uzlazni naglasak, dakle približno v (nòga pored nóga i sl.) ili se, sporadicki, na—
glasak v prenosi s kraja riječi na prethodni kratki slog ne samo bez kvantitativne nego i bez kvalitativne, tonske izmjene (c'èla, őna pored cela, óna i si.). Sporadicki se pomice naglasak v za jedan slog naprijed i sa zadnjega zatvorenoga sloga (Sukošānac, télac i si.), pa i sa središnje—
ga sloga, s istim rezultatom, tj. и pravilu se pri pomaku ostvaruje na—
glasak v (razgovárati, z it i jak, Ždralovac), premda se pri pomaku na kra tki slog može и tim prilikam a ostvariti i naglasak v (usp. govòriti), dakle isto onako kao pri pomaku naglaska v (usp. véé navedene prímje—
re kòvac pored kovač, pedèset, sezdèset, osamdèset). Na ta j je način vid ljivo da se i naglasak v (kao i v) može pojaviti na svakom slogu и riječi osim na zadnjem.
S obzirom na opisan oblik naglasnoga ponašanja razumljivo je da npr. imenice tipa glava iii noga odnosno vino ili selo uslijed dezoksito—
neze и otvorenom slogu imaju naglašen prethodni samoglasnik (tj. mje—
sto oksitone im aju paroksitonu), ргі čemu sama kvantiteta i kvaliteta naglašenosti može varirati:
1) Akcenatski pomak na prethodni samoglasnik navedenoga tipa imenica (a i drugih riječi) može naime izazvati i (novoštokavsku) pro—
mjenu naglasne kvalitete, i to dvojaku: može se opčenito и svih prímje—
ra ostvarivati tzv. kanovačka akcenatska kvaliteta s dugouzlaznim na—
glaskom v (nóga kao gláva, sélo kao vino) ili se, novoštokavskim govo—
rim a primjerenije, može ostvarivati kvantitativna akcenatska razlika pri novoštokavskom naglašivanju (tj. s naglasnim razlikama v i v), dakle gláva ali i nòga, vino ali i selo. Hipokoristične pak realizacije
00050952
sličnoga glasovnoga odnosno slogovnoga sastava и pravilu su akcenatski obilježene na isti način, s pomaknutim naglaskom na prethodni slog, ali s£ medutim prvotna kvantitativna razlika neutraliziraļa, dakle còro ili Córo (nadimak) i séle ili Séle (nadimak) kao Aíáre, Ane, Sime (sve s dugouzlaznim naglasnim ostvarajem).
2) Akcenatski pomak na prethodni samoglasnik navedenoga tipa imenica, uključujuči ovamo i hipokoristike navedenoga tipa, ne mora nužno izazvati promjenu naglasne kvalitete, nego se na prethodnom samoglasniku mogu ostvarivati naglasci iste kvalitete (tj. silazne into—
naci je) kao i nepomaknuti, i to na dugom samoglasniku dugosilazni (v), ą, na kratkom kratkosilazni (v): glava, nőga — vino, sèlo; Mare, Sime — Coro, Sêle. Iz toga izlazi da и sukošanskom govoru mogu alternirati, i da uistinu alterniraju, naglasni ostvaraji kao gláva — glav a ili nóga — noga odnosno nòga — nőga. Imajući sve to u vidu, možemo utemeljeno u tv rd iti da sukošanski govor održava naglasno stanje и previranju, s jasnim pokazateljima 0 vrsti i opsegu medudijalekatskih (čakavsko—
štokavskih) preklapanja, ali s vid ljivim novoštokavskim usmjerenjem.
Opisani je oblik naglasnoga ponašanja и sukošanskom govoru opće—
nito proširen, a ovdje se ilustrira ograničenim brojem potvrdenih (ovje—
renih) naglasnih ostvaraja različitih leksičkih i gramatičkih kategorija:
inf. vúci — vūči; 2. jd. imp. péci — péci; 1. množ. prez. známo — znamo, umímo — umìmo; nom. jd. f. zéna — zêna — z'èna — (zèna); nom. jd. n.
sélo — sêlo — (sèlo); 10k. jd. f. и rúci — и rūci; lok. jd. m. na zīdu — na zīdu; nom. množ. m. práci — prâci.
Naglasci 9 i v pretežno zadržavaju svoje staro, povijesno uvjetova—
no mjesto i óba se načelno mogu ostvarivati и svakoj poziciji и riječi.
Kako su te pozicije и dijalektologiji poznate, ovdje če se samo potvrditi govornim primjerima:
— naglasak v: grēdu (akuz. jd.) — grêde (nom. množ.), ljūdi, siromå ’siromah’, sô, dâri, cêr ’kći’, сгл, žāva, łopat (gen. množ.),
bubrig, kažīva, nõzên (instr. jd.) itd.
— naglasak v: čerē, ženē, rūkē (sve gen. jd.), iglõn (instr. jd.V m lädi, pēti, šēsti, sēdmi, vrāt, zēn (gen. množ.), pečū (3. množ. prez.), osūšimo, resti, pùnta, divõjka, p in jū r itd.
Da su neki odnosi tih dvaju naglasaka poremećeni, tako da može doći i do njihove neutralizacije, potvrduju osobito oni prim jeri gdje se mogu ost variti i jedan i dru^i naglasak ( v i v). Pri tome je akcentološki vrlo obavijesno da se moguce zamjenjivanje ili neutralizacija tih dvaju naglasaka pretežno provodi kao v v > v, a ne obratno (v v > v): k rīž i križ, jāz i jaz, zovē se i zove se, ženē i ženē (gen. jd.), držā i držu, kru m p īr i krum pir, Rvāt i Rvåt itd . To je posve u składu i s navedenim Hrastinim opażanjem da se na tom području čuva čakavski akut (и
00050952
Hrastinoj form ulaciji "praslavenski akut") "premda uzdrman negdje više, a negdje man je".
Sigurno je mjesto nenaglašene povijesno uvjetovane duge kvantitete vokala (v) ispred naglaska redovito onda ako nije došlo do naglasnoga pomaka za jedan sloą prema početku: Brattea pråg, grêd'èlj, ko(d) Krîz'à je (inače križa), küpàti se, u Lâbùsov jaz, Ombrina vàia, osi adì ti, p ri—
līp ilo se, rucák itd . Tako se gdjekad ponašaju i riječi sa sekundarnom dužinom ako se ne ost vari pomaknuti (kanovački) naglasak (Ÿ) ispred naglaska: nožen (instr. jd.). Iz podataka se vidi da se prednaglasna du—
žina (v) može ostvarivati ispred svih naglasaka (grêd'èlj, rūkē — rūke) osim ispred naglaska v koji je, kad se ostvaruje, zauzeo njezino mjesto (usp. Ždralovac i Ždralovac).
Zanaglasna dužina je и dobroj mjeri reducirana, ali brojni za b ilje - ženi prim jeri ipak potvrduju da mjesto ni to j dužini nije dokinuto: и Bóku im ã ..., iz Malenicē, iz Tråtic, is Podvârë, ali, dakako, i: stô puta, z bràœn, ima növi bíróvá itd . sve bez zanaglasne dužine. Osobito je stabilna zanaglasna dužina u primjera gdje naglasni pomak još nije ustal jen, pa je sad naglasak na starom mjestu (rükõn — rükôn) sad na slogu ispred uz čuvanje dužine (rúkõn).
Nenaglašena kračina (v) kao način kvantitativnoga ostvarivanja kratkih samoglasnika nema s obzirom na mjesto и naglasnoj jedinici ni—
kakvih ograničenja. To se vidi iz velikoga broja več navedenih primjera.
Prema tome pojava je te kvantitativne vrijednosti ograničena jedino pojavom drugih akcenatsko—kvantitativnih vrijednosti и konkretnoj naglasnoj jedinici.
Sažetak
Govor mjesta Sukošana kod Zadra и Hrvatskoj, kao i srodni mu govori na obalnom potezu Zadar—Biograd, ima drugi stupanj čakav—
nosti (tj. pripadnosti hrvatskom čakavskom narječju), u składu s opisom tih stupnjeva (1. najviši, 2. srednji, 3. najniži stupanj čakav—
nosti) u Finka—Moguševoj raspravi "K arta čakavskog narječja". Taj se zaključak, izmēdu ostaloga, temeiji na konstataciji da sukošanski govor ima, makar i nedosi jedno, "čakavsku akcent uaciju". To je s jedne stra—
ne vid ljivo iz teoretskoga razmatranja, a s druge strane to potvrduju i brojni prim jeri obilježeni sukošanskim akcenatsko—kvantitativnim oso—
binarna и ovom prilogu.
00050952
BUjcSkc
(1) Usp.: Zupa Sukošan — о 700. obljetnici prvog spomena mjesnog irnena Sukošan, 1289—1989! Zagreb 1989, 1—166. Uredili: Božidar Finka i Nedo G rbin. Izdavač: Zupni u red Sukošan.
(2) Da je sukošanski govor imao čakavska obilježja i и svojoj prošlosti, oso—
bito je vid ljivo iz brojnih glagoljskih spisa s najstarijim zapisima iz 17.
stoljeća. O jeziku tih spisa ovaj je autor napisao i poseban prilog pod naslovom '1Sukošanski govor kao osnovica jezika sukošanskih glagoljskih spisa". Bibliografski podatak v. pod (1).
Grada i literatura 1. Grada
Finka, B .: Terenske dijalektološke bilješke iz Sukošana i okolnih mjesta.
Lončarič, M .: Pun kt Sukošan istražen po upitniku za Hrvatsko—erpski dijalekatski atlas.
2. Literatura
Fin k a 1987 = Finka, В.: M jesto govora otoka Pašm ana medu obližnjim govorima. — Pašmaneki zbornik. Zadar 1987, 207—217.
Fin k a 1989a = Finka, В.: Pogled na govor Biograda i okolice (predano za tisak и Biogradskom zborniku).
Fin k a 1989b = Finka, В.: Sukošanski govor kao osnovica jezika sukošanskih gla—
goljskih spisa. — Zupa Sukošan — о 700. obljetnici prvog spomena mjesnog im ena Sukošan, 1289—1989. Zagreb 1989, 95—107.
Finka/M oguő 1981 = Finka, B./M oguš, M .: K a rta čakavskog narječja. — Hrvatski dijalektološki zbornik, 5, JA Z U — Razred za filoloģiju. Zagreb 1981, 49—58 + K arta. (Is ti autori i isti prilog и ediciji: Moguš, М .: Oakavsko narječje.
Zagreb: Skolska knjiga, 1977, 99—104 + K a rta čakavskog narječja).
Hraste 1957 = Hraste, М .: Dvoakcenatski sistem и hrvatskom ili srpskom jeziku. — Zbornik za filoloģiju i lingvistiku M S, I, N ovi Sad 1957, 85—93.
Hraste 1959 = Hraste, М .: Osnovna akcentuacija Biograda na moru i njegove okolice. — Filoloģija, 2, JA Z U i H FD , Zagreb 1959, 5—11.
Rešetar 1891 = Rešetar, M .: Die čakavština und deren einstige und jetzige G ren—
zen. A rchiv fiir slavische Philologie, X III, W ie n 1891, 179—180.
00050952