• Keine Ergebnisse gefunden

DIE SERBISCHE WELT TAUSEND GESICHTER UND DIE HANDSCHRIFT DES GROSSSERBISCHEN TRAUMS SRPSKI SVET ALEKSANDRA VUČIĆA

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2022

Aktie "DIE SERBISCHE WELT TAUSEND GESICHTER UND DIE HANDSCHRIFT DES GROSSSERBISCHEN TRAUMS SRPSKI SVET ALEKSANDRA VUČIĆA"

Copied!
15
0
0

Wird geladen.... (Jetzt Volltext ansehen)

Volltext

(1)

DIE

“SERBISCHE WELT“

pangea research institute | No. 1

01 / 11 / 2021

“SRPSKI SVET”

ALEKSANDRA VUČIĆA

des Aleksandar Vučić

TAU S E N D G E S I C H T E R U N D D I E H A N D S C H R I F T D E S G R O S S S E R B I S C H E N T R AU M S

NOVO KAMELEONSTVO I RUKOPIS STAROG VELIKOSRPSKOG SNA

(2)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić “Srpski svet“ Aleksandra Vučića

ZUSAMMENFASSUNG SAŽETAK

2 3

Foto: Đorđe Đoković, Kolubarske.rs

U analizi se nastoji prikazati ponovni rast i buđenje velikosrpskih aspiracija na krilima jačanja Srpske napredne stranke (SNS) od početka drugog desetljeća 21.

stoljeća kao i maligni odnos prema drugima na principima dokumenta

“Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regiji“ iz 2011. godine.

U čitavom ovome periodu (2011-2021) primjetna je hegemonistička tendencija Srbije i njenog neprikosnovenog lidera Aleksandra Vučića nerijetko potpomognuta iz Rusije i Kine. Ovo pozicioniranje Srbije kao ruskog

In der Analyse wird das Wiedererstarken und Erwachen der großserbischen

Aspirationen auf den Flügeln des politischen Aufstiegs der Serbischen Fortschrittspartei (SNS) von Beginn des zweiten Jahrzehnts des 21.

Jahrhunderts an analysiert.

Zudem sollen destruktive Aktivitäten und eine negative Grundhaltung gegenüber anderen Staaten der Region auf den Grundsätzen des Dokuments Strategie zur Erhaltung und Stärkung der Beziehungen zwischen dem Heimatland und der Diaspora und dem Heimatland und den Serben in der Region aus dem Jahre 2011 näher beschrieben werden.

In diesem Zeitraum (2011-2021) ist eine hegemoniale Tendenz Serbiens und

i čak kineskog outposta u jugoistočnoj Europi vremenom je postajalo sve očitije, a najznačajnije se ogledalo u vojnoj saradnji i investicionim projektima. U geopolitičkom smislu Srbija je ovakvim odnosom pokazala prihvatljivost euroazijskog koncepta i narativa tj. uvidjela mogućnost za vlastite velikodržavne ambicije podržavanjem istog.

ihres unantastbaren politischen Führers Aleksandar Vučić erkennbar. Diese wird in der Regel von Russland und China unterstützt.

Diese Positionierung Serbiens als

russischer und sogar chinesischer Outpost (Außenposten) in Südosteuropa ist im Laufe der Zeit immer deutlicher geworden und spiegelt sich vor allem in militärischer Zusammenarbeit und Investitionsprojekten wider.

Im geopolitischen Sinne hat Serbien mit dieser Haltung die Akzeptanz des eurasischen Konzepts und Narrativs gezeigt.

Serbien erkennt darin die Möglichkeit, ihre eigenen Großmachtambitionen zu verfolgen.

(3)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić “Srpski svet“ Aleksandra Vučića

Početak 21. stoljeća

umnogome je promijenio globalne odnose i čitav svijet gurnuo ka značajnim preispitivanjima i

redefi niranjima.

U kontekstu regionalnih kretanja na Zapadnom Balkanu (Jugoistočna Europa) koji je prošao zastrašujući proces nestanka Jugoslavije (1991-1999) i promjenu društveno-političkog sistema stvari su bile dodatno zamršene. Mnoštvo otvorenih pitanja nije davalo nadu brzom priključivanju europskim tokovima koji su bili proklamovani cilj, posebno u vezi želje svih ovih država da postanu integralni dio Europske unije (EU).

Opterećenja u naporima koji su postojali i koja su procese normalizacije i demokratizacije ovog prostora činili teškim u većini

slučajeva bila su povezana sa velikosrpskim neprihvatanjem odgovornosti i uloge koju je srpski politički faktor imao tokom devedesetih godina.

Određenih pomaka je, ipak, bilo. Nakon 5.

oktobra 2000. godine i rušenje Slobodana Miloševića otvarala se mogućnost ka boljoj regionalnoj saradnji i razumijevanju. Novi

Der Beginn des 21.

Jahrhunderts hat die globale Weltordnung vor große Herausforderungen und die gesamte Welt vor bedeutende Prozesse der Überprüfung und Neudefi nition gestellt.

Im Kontext der regionalen Entwicklungen auf dem Westbalkan (Südosteuropa), die einen erschreckenden Prozess des Zerfalls Jugoslawiens (1991-1999) und einen gesellschaftspolitischen Systemwandel durchliefen, waren die Entwicklungen noch komplexer.

Die Vielzahl offener Fragen ließ keine Hoffnung auf einen raschen Beitritt zu den als Ziel proklamierten europäischen Strömungen, insbesondere im Hinblick auf den Wunsch all dieser Länder, ein integraler Teil der Europäischen Union (EU) zu werden.

Aktivitäten, welche die Normalisierungs- und Demokratisierungsprozesse in diesem Raum erschwerten, standen in den meisten Fällen

energični srbijanski lider, predsjednik Vlade Zoran Đinđić, širio je optimizam ali i pokazivao želju za novim pristupom. Njegovo, pak, ubojstvo (2003) stavilo je tačku na tu vrstu promjene i vratilo srpsku politiku na stare tračnice zahvaljujući uostalom i tadašnjem predsjedniku Srbije Vojislavu Koštunici. Iako Đinđićev politički saveznik u rušenju Miloševića, Koštunica nije išao istim reformskim putem kao i predsjednik vlade.

Kada je došlo do osamostaljenja Crne Gore (2006), a potom i proglašenje nezavisnosti Kosova (2008) iz perspektive Beograda su stvari izgledale dosta tmurno jer je velikosrpska ideja bila pod ogromnim pritiskom. Članstvom u NATO-u Hrvatske i Albanije (2009.) upaljen je alarm na uzbunu.

Vjerovatno ne zbog ove dvije susjedne države koliko zbog izvjesnog pristupanja i drugih država iz regije (Crna Gora je postala članica 2017., Sjeverna Makedonija 2020., a Bosna i Hercegovina je u MAP/Membership Action Plan) čime se Srbiju suočavalo sa mogućnošću da postane izolirani otok.

Iz unaprijed navedenog vidljivi su razlozi svojevrsnom velikosrpskom odgovoru na ukupne euroatlanske integracije zemalja Zapadnog Balkana.

in enger Verbindung mit der großserbischen Leugnung der Verantwortung und der Rolle, die der serbische politische Faktor während der Neunzigerjahre hatte.

Gewisse Fortschritte gab es dennoch.

Nach dem 5. Oktober 2002 und dem Sturz von Slobodan Milošević eröffnete sich die Möglichkeit für eine bessere regionale Zusammenarbeit und Verständnis. Die neue energische serbische Führungsfi gur, Premierminister Zoran Đinđić, verbreitete Optimismus und stellte zeitgleich die Weichen einer neuen Herangehensweise.

Seine Ermordung im Jahr 2003 beendete diese Art von Veränderung. Die serbische Politik wurde in der Folge durch den

damaligen Präsidenten Vojislav Koštunica auf den alten Kurs gebracht.

Obwohl er Đinđić’s politischer Verbündeter beim Sturz von Milosević war, ging Koštunica nicht denselben Reformweg wie der

ermordetete Premierminister.

Als es im Jahr 2006 zur Unabhängigkeit von Montenegro kam und anschließend zur Unabhängigkeitserklärung Kosovos (2008), sah es aus der Perspektive Belgrads recht düster aus, weil die großserbische Idee unter enormen Druck stand.

EINLEITUNG UVOD

4 5

(4)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić “Srpski svet“ Aleksandra Vučića

Zudem sorgte die NATO-Mitgliedschaft von Kroatien und Albanien in Belgrad für Alarm. Wahrscheinlich nicht so sehr wegen dieser beiden Nachbarstaaten, sondern wegen des geplanten Beitritts weiterer Länder der Region (Montenegro wurde Mitglied 2017, Nordmazedonien 2020). Bosnien und Herzegowina ist im MAP/Membership Action Plan), womit sich Serbien in der realen Gefahr sah, sich als eine im militärischen Sinne isolierte Insel wiederzufi nden.

Aus dem Vorhergehenden ergeben sich die Gründe für die großserbische Antwort auf die euroatlantische Integration der Westbalkan-Länder. Der Beitritt zur Europäischen Union stellt hierbei keine großen Schwierigkeiten dar wegen den „traditionellen serbischen Allianzen” bzw. der Belgrader Rechnung, in der die Bedeutung Serbiens für die EU viel wichtiger und freundschaftlicher werden könnte. Während seines Besuchs in Belgrad sagte der ungarische Präsident Victor Orban, dass Serbien in der EU mehr gebraucht würde als umgekehrt, und bestätigte in gewisser Weise diese Position.1 Die NATO war jedoch unerwünscht, da ein erheblicher Teil der Öffentlichkeit sowie des politischen Establishments sie bis heute als feindliche Organisation ansieht.

Deshalb wird schon in der Resolution der Nationalversammlung zum Schutz der Souveränität, territorialen Integrität und Verfassungsordnung der Republik Serbien in Bezug auf bestehende Militärbündnisse die militärische Neutralität der Republik Serbien erklärt, gerade wegen der Rolle der NATO bei den Ereignissen, die zur Unabhängigkeitserklärung des Kosovo führten.2

Diese Neutralität in operativer Hinsicht und in Bezug auf die (Nicht-)Kooperation war nicht klar festgelegt, so dass Serbien 2015 das IPAP-Programm/ Individual Partnership Action Plan mit der NATO unterzeichnete, was zu einer breiteren Koordinierung führte, als dies durch die Partnerschaft für den Frieden 2006 vorgesehen war.3

Dieses Programm und die Teilnahme Serbiens daran ist nichts anderes, als die Beziehungen im Rahmen des guten Willens zu halten und gleichzeitig den Umfang der Zusammenarbeit mit der Russischen Föderation zu erweitern. Der serbische Verteidigungsminister Aleksandar Vulin erklärte im Jahr 2019 in seiner Danksagung für die militärisch- technische Hilfe Russlands, dass allein in diesem Jahr 94 Aktivitäten im Rahmen der internationalen militärischen Zusammenarbeit mit der Russischen Föderation stattgefunden haben und im Zeitraum von 2000 bis 2012 diese Zusammenarbeit unerheblich war.4 Diese Unterstreichung der Vorperiode steht hierbei für den Kurswechsel der neuen Regierung in Serbien nach 2012 und spiegelte sich am deutlichsten in der unterzeichneten Erklärung zur strategischen Zusammenarbeit von 2013 zwischen dem damaligen Präsidenten Serbiens Tomislav Nikolić und Wladimir Putin wider.

„Heute ist ein großer Tag für Serbien. Serbien hat seine jahrhundertealte Bruderschaft mit der Russischen Föderation formalisiert“, sagte Tomislav Nikolić aus Sotschi nach der Unterzeichnung. Unter anderem wurde die Fortsetzung der Arbeiten an gemeinsamen Projekten angekündigt, insbesondere im Energiebereich, wobei der Baubeginn des Gasleitungsabschnitts – Südstrom (South Stream) durch Serbien, in den Russland 1,7 Milliarden Dollar investiert, am bedeutendsten war.

Pristupanje Europskoj uniji nije predstavljalo veliku poteškoću zbog „srpskih tradicionalnih savezništava“

tj. beogradskog računa u kojem značaj Srbije za EU može postati puno bitniji i prijateljskiji. Upravo je mađarski predsjednik Victor Orban tokom posjete Beogradu (Juli 2021.) rekao da je Srbija potrebnija EU nego obratno i na neki način dao potvrdu ovome stavu.1 No NATO je bio nepoželjan jer se čak u značajnom dijelu javnosti kao i političkog establišmenta smatra/o i neprijateljskom organizacijom.

Zbog toga se već u Rezoluciji Narodne skupštine o zaštiti suvereniteta, teritorijalnog integriteta i ustavnog poretka Republike Srbije iz 2007. godine proglašava „vojna neutralnost u odnosu na postojeće vojne saveze upravo zbog uloge NATO u događajima koji su vodili proglašenju nezavisnosti Kosova.2 Ova neutralnost u operativnom smislu i u pogledu ne/saradnje nije bila jasno postavljena tako da je 2015. godine Srbija sa NATO potpisala IPAP/Individual Partnership Action Plan čime je došlo do šire koordinacije od one koja je bila predviđenja Partnerstvom za mir iz 2006.3

Ovaj program i srbijansko učestvovanje u istom nije ništa drugo do držanja odnosa u granicama dobronamjernosti dok je paralelno povećavan obim saradnje sa Ruskom Federacijom. Ministar odbrane Srbije Aleksaandar Vulin je 2019. zahvaljujući se na ruskoj vojnotehničkoj pomoći naveo kako je samo u toj godini došlo do realizacije 94 aktivnosti u okviru međunarodne vojne saradnje sa Ruskom Federacijom, a u periodu od 2000. do 2012. je ta saradnja bila zanemariva.4 Ovo potcrtavanje prethodnog perioda zapravo je trebalo svjedočiti o promjeni koju je donijela nova vlast u Srbiji poslije 2012. godine, a najznačajnije se ogledala u potpisanoj Deklaraciji o strateškoj saradnji iz 2013. godine između tadašnjeg predsjednika Srbije Tomislava Nikolića i Vladimira Putina.

„Danas je veliki dan za Srbiju. Srbija je formalizovala svoje vekovno bratstvo sa Ruskom Federacijom“, poručio je iz Sočija Tomislav Nikolić nakon potpisa. Između ostalog najavljen je nastavak rada na zajedničkim projekatima posebno u energetskom sektoru u kojem je početak gradnje dionice gasovoda Južni tok kroz Srbiju u šta Rusija ulaže 1,7 milijardi dolara bio najznačajniji. Ruski stav o Kosovu je ostao isti, prema Putinu i dalje principijelan, a podrazumijevao je podršku uzajamno prihvatljivom rješenju na bazi Rezolucije UN 1244 ali i “podršku srpskim prijateljima koji vode pregovore sa Prištinom uz posredstvo Brisela“.5

U političkom i ideološkom pogledu neupitno je, dakle, kako su značajne promjene počele izborima iz 2012.

godine na kojima je dotadašnja vladajuća Demokratska stranka izgubila primat, a najveći broj glasova osvojila Srpska napredna stranka (SNS). Ovaj politički subjekt je osnovan 2008., a radi se o odvojenoj frakciji Srpske radikalne stranke/SRS Vojislava Šešelja. Tadašnji predsjednik Tomislav Nikolić, saradnik, učenik i poštovalac Šešelja i četničke ideologije simbolizirao je trijumf velikosrpstva dok je njegova desna ruka Aleksandar Vučić predstavljao budućnost ove ideje. Upravo od 2012. do danas Vučić je uspio na krilima izbornog (vanredni i redovni izbori) ali i medijskog presinga postati neupitni autoritet i lider, prvo

6 7

1 https://www.slobodnaevropa.org/a/orban-vucic-srbija-madjarska-eu/31348231.html (7.10.2021.) 2 https://bezbednost.org/publikacija/vojna-neutralnost-necemo-u-nato-mozemo-sami-2/ (4.10.2021.) 3 https://cfsp.rs/2019/10/07/vojna-neutralnost-srbije/ (4.10.2021.)

4 https://www.slobodnaevropa.org/a/srbija-rusija-sojgu-vulin-vucic-poseta/30439703.html (4.10.2021.)

5 http://www.ambasadarusije.rs/sr/vesti/potpisana-deklaracija-o-strateskom-partnerstvu-srbije-i-rusije (4.10.2021.)

(5)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić “Srpski svet“ Aleksandra Vučića

8 9

kao potpredsjednik Vlade Ivice Dačića (2012-2014), a potom i predsjednik vlade u prvom (2014- 2016) i drugom mandatu (2016-2017), da bi od 2017. godine postao i predsjednik Srbije.

U postdejtonskom razdoblju Srbija je nastojala produbiti svoje specijalne veze sa bosanskohercegovačkim entitetom RS, između ostalog, i na temelju odredbi Daytonskog

mirovnog ugovora u kojem su i Srbija i Hrvatska (kao potpisnice Ugovora) imale tu mogućnost.

Inteziviranje, pak, ovih nastojanja podudaralo se sa političkim procesima na Zapadnom Balkanu tokom druge decenije 21. stoljeća i uspostavljanja nove vlasti u Srbiji. Istina, zajednička sjednica vlada Srbije i RS po prvi put održana 2011. (mart) i desila se u vrijeme Cvetkovićeve vlade tj. prije preuzimanja vlasti koalicije kojom je dominirala SNS. No i ta činjenica je govorila u prilog trendu u Srbiji i nastojanju da se počne utjecati preko srpskih političkih subjekata u regiji na zaustavljanju erozije pozicije Beograda, odnosno eroziji slike o Srbiji kao južnoslavenskom hegemonu.

Vrlo bliska saradnja između dvije vlade, a kojom se de facto podrivala izvršna i zakonodavna vlast Bosne i Hercegovine je nastavljena tokom čitavog perioda, posebno u sferi provedbe brojnih infrastrukturnih i energetskih projekata. Svakako da je izgradnja tri (od ukupno četiri) hidrocentrale na rijeci Drini, projekat u koji je Srbija ušla potpisivanjem izjave sa entitetom Republikom srpskom (potpisali su premijeri Srbije i RS Ana Brnabić i Radovan Višković), a odnosilo se na izgradnju hidroenergetskog sistema Gornja Drina jedan od značajnijih vidova podrivanja suvereniteta Bosne i Hercegovine.6 Ovaj način investiranja koji je ranije viđen i kroz privatizaciju telekoma (Mtel) predstavljao je ulazak na mala vrata Srbije kao vlasnika javnih kompanija. Slično je i sa aerodromom u Trebinju i drugim, manjim investicionim poduhvatima.

Russlands Position zum Kosovo blieb unverändert, Putin hielt weiterhin an seinen Prinzipien fest und implizierte die Unterstützung für eine für beide Seiten akzeptable Lösung auf der Grundlage der UN- Resolution 1244, aber auch „die Unterstützung für serbische Freunde, die über Brüssel mit Priština verhandeln.“5

In der Post-Dayton-Periode bemühte sich Serbien um eine Vertiefung seiner besonderen Beziehungen zur

bosnisch–herzegowinischen Entität Republik Srpska, unter anderem auch auf der Grundlage der Bestimmungen des Friedensabkommens von Dayton, in dem sowohl Serbien als auch Kroatien (als Unterzeichner des Abkommens) diese Möglichkeit hatten.

Die Intensivierung dieser Bemühungen fi el zeitlich mit den politischen Prozessen auf dem Westbalkan im zweiten Jahrzehnt des 21. Jahrhunderts und der Regierungsbildung in Serbien zusammen. Die gemeinsame Sitzung der Regierungen Serbiens und der Republik Srpska fand zwar erstmals im März 2011 statt, während der Regierungszeit von Cvetković, d. h. bevor die von der Serbischen Fortschrittspartei (SNS) dominierte Koalition die Macht übernahm. Aber diese Tatsache sprach auch für den Trend in Serbien und die Bemühungen, durch serbische politische Subjekte in der Region Einfl uss zu nehmen, um die Erosion der Position Belgrads bzw. die Erosion des Images Serbiens als südslawischer Hegemon zu stoppen. Die sehr enge Zusammenarbeit zwischen den beiden Regierungen, welche de facto die Exekutive und die Legislative von Bosnien und Herzegowina untergrub, wurde während des gesamten Zeitraums fortgesetzt, insbesondere im Bereich der Umsetzung einer Reihe von Infrastruktur- und Energieprojekten. Sicherlich ist der Bau von drei (von insgesamt vier) Wasserkraftwerken am Fluss Drina ein Projekt, das Serbien durch die Unterzeichnung einer Erklärung mit der Republik Srpska eingegangen ist (unterzeichnet von den Premierministern von Serbien Ana Brnabić und Republik Srpska, Radovan Višković) welches sich auf den Bau des Wasserkraftsystems „Obere Drina“ bezog, eine der bedeutendsten Formen der Untergrabung der Souveränität Bosnien und Herzegowinas.6

MEMORANDUM 2 MEMORANDUM 2

6 https://www.dw.com/bs/privatizacija-drine/a-55593213 (6.10.2021.)

(6)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić “Srpski svet“ Aleksandra Vučića

10 11

Diese Art der Investitionen, welche zuvor bereits durch die Privatisierung der Telekom der bh. Entität RS (Mtel) bekannt war, kann als Einstieg Serbiens als Eigentümer öffentlicher Unternehmen in Bosnien und Herzegowina gewertet werden. Ähnlich verhält es sich mit dem geplanten Bau des Flughafens in Trebinje und auch weiteren, kleineren Investitionsvorhaben.

Erhebliche Missverständnisse und die nötige Vorsicht in der Region wurden durch das Dokument Strategie zur Erhaltung und Stärkung der Beziehungen zwischen dem Heimatland und der Diaspora und dem Heimatland und den Serben in der Region (Memorandum SANU 2) der Serbischen Akademie der Wissenschaft und Künste (SANU) aus dem Jahre 2011 verursacht. In diesem Dokument fordert die serbische Regierung unter anderem die Konstitutivität des serbischen Volkes in Montenegro und Kroatien.

Das Dokument wurde der bosnischen Öffentlichkeit durch die Wochen-Zeitschrift „Slobodna Bosna“

im März 2013 präsentiert., was damals nur engen akademischen und politischen Kreisen in Serbien zugänglich war.7

Wie auch das Memorandum von 1986 basiert dieses Dokument ebenfalls auf der großserbischen Politik von „Blut und Boden“, nach welcher Serbien überall dort ist, wo Serben leben, wobei die Untergrabung der Situation in den Nachbarstaaten eine logische Folge bei der Umsetzung dieser Politik ist. So wie das Memorandum 1 von Milošević implementiert wurde, ist das Memorandum 2 zweifellos ein Programm, was von Aleksandar Vučić verfolgt wird und seine politischen Aktivitäten plant. Die in dem Memorandum formulierten Ziele sind: den Schaden Serbiens durch die erlittenen Kriegsniederlagen zu verringern, Schuld und Verantwortung zu reduzieren, Aggressor und Opfer auszugleichen, Verbrechen zu relativieren, um nur einen kurzen Auszug zu liefern. Zusammengefasst lässt sich sagen: mehr oder weniger alles tun, um eine ernsthaftere Auseinandersetzung mit der Vergangenheit zu vermeiden.

„Bosnien und Herzegowina ist ein wichtigerer, aber auch ein viel einfacherer Fall als Kroatien und Montenegro, dank des Dayton-Abkommens und der Tatsache, dass hinter dem sogenannten vereinigten Bosnien und Herzegowina nur Muslime und Teile der nicht vereinten, verwirrten und ideenlosen internationalen Gemeinschaft stehen. Die Tatsache, dass bestimmte Teile der internationalen Gemeinschaft nichts gegen die Teilung Bosnien und Herzegowinas hätten, ist eine äußerst wichtige Waffe, die bei der Verwirklichung der gesetzten Ziele maximal eingesetzt werden muss. Die Realisierung dieser Ziele dauert einige Jahre, höchstens ein Jahrzehnt“, steht ganz am Anfang des Dokuments als Leitmotiv.8 Gerade durch dieses Zitat wird klar, welches Klima in Bosnien und Herzegowina, aber auch in der Region des Westbalkans im letzten Jahrzehnt herrscht.

Značajne nesporazume i potreban oprez u regiji je izazvao dokument Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regiji (Memorandumom SANU 2) iz 2011., kojim je srbijanska vlada, između ostalog, postavila zahtjev za konstitutivnošću srpskog naroda u Crnoj Gori i Hrvatskoj. Bosanskohercegovačkoj javnosti ovaj dokument je predstavio magazin Slobodna Bosna (Mart 2013.) objavljivanjem njegovog sadržaja koji je u to vrijeme bio na uvidu tek uskim srpskim akademskim i političkim krugovima.7

Kao i Memorandum iz 1986. godine i ovaj dokument se temeljio na velikosrpskoj politici „krvi i tla”

prema kojoj je Srbija tamo gdje žive Srbi čime je podrivanje stanja u susjednim državama logičan slijed u provođenju te i takve politike. Onako kako je Memorandum 1 provodio Milošević, ovaj drugi je nedvojbeno bio program po kojem će igrati Aleksandar Vučić, a cilj mu je umanjiti štetu Srbije od ratnih poraza, umanjiti krivicu i odgovornost, raditi na izjednačavanju agresora i žrtve, relativizirati zločine itd. Činiti manje-više sve da ne dođe do ozbiljnijeg suočavanja sa prošlošću te na toj osnovi prihvatanja posljedica zbog vlastite uloge.

„Bosna i Hercegovina je važniji, ali i mnogo lakši slučaj nego Hrvatska i Crna Gora, zahvaljući Dejtonskom sporazumu i činjenici da iza tzv. jedinstvene BIH stoje samo muslimani i delovi nejedinstvene, zbunjene i bezidejne međunarodne zajednice. Činjenica da pojedini delovi međunarodne zajednice ne bi imali ništa protiv podele BiH, ektremno je važno oružje koje se mora maksimalno iskoristiti u realizaciji zacrtanih ciljeva. Za realizacija ovih ciljeva potrebno je nekoliko godina, najviše decenija”, stoji na samom početku dokumenta kao lajtmotiv.8 Upravo se ovim citatom može osvijetliti sve ono šta se događa u Bosni i Hercegovini ali i u regiji Zapadnog Balkana u posljednjem desetljeću.

Pored političkih poteza koji su trebali imati trenutni i srednjoročni učinak, Vučićev režim je vrlo fokisirano radio i na rebrendiranju prošlosti. Srpsko društvo je vješto uronjeno u revizionističku relativizaciju uloge vlastitih fašističkih i rasističkih pokreta u Drugom svjetskom ratu do te mjere da je uspješno rehabilitiran četnički đeneral Draža Mihailović (Viši sud u Beogradu je odluku o rehabilitaciji donio 14.5.2015.) što je poslužilo poštovaocima lika i djela da dobiju vjetar pod krila u nastavku izgradnje mita o ovome zločincu.9 Jedna od posljedica, pored povrata svih građanskih prava i prava na odštetu porodici, je i stvaranje uvjete da se u Srbiji i službeno uvaže „dva priznata antifašistička pokreta“ u Drugom svjetskom ratu. Ulice, škole, parkovi i druge ustanove time su mogle početi nositi ime Dragoljuba Draže Mihailovića.

7 https://www.slobodna-bosna.ba/vijest/6152/senzacionalno_slobodna_bosna_u_posjedu_tajnog_nacionalnog_dokumenta_sanu_za_rs.html (5.10.2021.) 8 Ibid.

9 https://balkaninsight.com/2015/05/14/hrvatska-predsednica-kritikuje-rehabilitaciju-dra%C5%BEe/?lang=sr (6.10.2021.)

(7)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić “Srpski svet“ Aleksandra Vučića

12 13

Neben den politischen Schritten, die eine sofortige und mittelfristige Wirkung haben sollten, arbeitete das Vučić–Regime sehr konzentriert an dem Rebranding der Vergangenheit.

Die serbische Gesellschaft ist heute tief versunken in der revisionistischen Relativierung der Rolle der eigenen faschistischen und rassistischen Bewegungen im Zweiten Weltkrieg, sodass der Tschetnik General Draža Mihajlović erfolgreich rehabilitiert wurde (das Höhere Gericht von Belgrad entschied am 14. Mai 2015 über die Rehabilitation), was die Bewunderer dazu ermutigte, das Mythos über diesen Verbrecher weiter aufzubauen.9

Im Zuge dieses Prozesses begann eine Neubewertung der Rolle von Milan Nedić, dem serbischen Premierminister während der Nazi-Besatzung - einer Person, die vollständig mit dem Nazi-Regime kollaborierte. Obwohl der Antrag abgelehnt und vor dem Berufungsgericht in Belgrad bestätigt wurde, dass Nedić nicht rehabilitiert werden könne und er somit weiterhin als Kriegsverbrecher und Volksfeind gelten würde, blieben die Argumente der Rehabilitierungsbefürworter in der serbischen Öffentlichkeit präsent.

Eines dieser “Argumente” war, dass Nedić durch die Kollaboration Serben beschützte, deshalb sollte ihm vergeben werden. Die Tatsache jedoch, dass sein Regime bereits im Oktober 1941 eine Ausstellung gegen Juden organisierte, nachdem es zuvor die nationalsozialistischen rassistischen Gesetze übernommen hatte, ist ein hinreichender Hinweis darauf, wessen Rehabilitierung angestrebt wurde und inwiefern dies nichts mit der Bewahrung des antifaschistischen Erbes zu tun hat. Leider zeugt die Akzeptanz dieser Interpretation der serbischen Revisionisten durch die Öffentlichkeit und einen großen Teil des politischen Establishments von einer gewissen, wenn nicht gerichtlichen, dann sozialen Rehabilitation von Milan Nedić.10

Aber kehren wir zu den aktuellen Problemen zurück. Damit das Memorandum 2 optimal implementiert werden konnte, brauchte das großserbische Establishment Raum und Handlungsfreiheit. Durch die Einmischung (mit Unterstützung Russlands) in die Wahlen und die Ereignisse, die nach den Wahlen in Nordmazedonien (2017) auftraten, sowie die kontinuierliche Dramatisierung durch das Syntagma des

“mazedonischen Szenarios” destabilisierte Belgrad stillschweigend dieses Land. Neben der Einmischung in die inneren Angelegenheiten Nordmazedoniens festigte Vučić durch das Lamentieren über das Szenario in Mazedonien seine Macht in Serbien und rechnete mit der Opposition ab.11 Die Tatsache, dass Mazedonien Mitte des Jahrzehnts der Brennpunkt der Balkanbeziehungen war, wird jedoch durch viele Dinge belegt, einschließlich der Tatsache, dass Washington in Skopje die größte Botschaft auf dem Balkan hat, um das Land als “Balkan-Kontrollturm” zu nutzen, wie sich während der Flüchtlingskrise herausstellte. Zu dieser Haltung der USA trug natürlich auch die zu Moskau neigende Regierung von Gruevski bei.12

Na valu ovog procesa počelo je i preispitivanje uloge Milana Nedića, srpskog premijera za vrijeme nacističke okupacije i osobe koja je potpuno kolaborirala sa nacističkim režimom.

Iako je zahtjev odbijen i pred Apelacionim sudom u Beogradu potvrđeno da Nedić ne može biti rehabilitiran, te ostaje ratni zločinac i narodni neprijatelj, argumenti koji su korišteni od strane pobornika rehabilitacije ostali su prisutni u srpskoj javnosti. Jedan od tih „argumenata“ bilo je i da je Nedić kolaboracijom štitio Srbe, pa mu se treba oprostiti. Činjenica da je, pak, njegov režim organizirao izložbu protiv Židova već u oktobru 1941., prethodno preuzevši nacističke rasističke zakone dovoljan je pokazatelj koga se nastoji rehabilitirati i kako to sa pitanjem očuvanja antifašističkih tekovina nema nikakvu poveznicu. Nažalost, prihvaćenost ove interpretacija srpskih revizionista od strane javnosti i velikog dijela političkog establišmenta svjedoči određenoj, ako ne sudskoj, onda društvenoj rehabilitaciji Milana Nedića.10

No vratimo se trenutnim problemima. Da bi Memorandum 2 bio što operativniji velikosrpskom eastablišmentu je bio potreban prostor i sloboda za djelovanje. Uplitanjem uz podršku Rusije u izbore ali i postizborna dešavanja u (Sjevernoj) Makedoniji (2017.) konstantno dramatizirajući stanje sintagmom „makedonski scenario“ Beograd je vršio tihu destabilizaciju ove države. Pored uplitanja u unutrašnja pitanja u (Sjevernoj) Makedoniji Vučić je i na svom terenu, u Srbiji, lametiranjem o scenariju u Makedoniji učvršćivao vast i obračunavao se sa opozicijom.11 No, da je Makedonija sredinom desetljeća predstavljala središnju tačku balkanskih odnosa posvjedočuje mnogo stvari, a među njima je i činjenica da Washington upravo u Skopju ima najveću ambasadu na Balkanu zbog tretmana ove države kao „kontrolnog tornja Balkana„, kako je to postalo jasno tokom izbjegličke krize u 2015. Naravno da je i vlada Gruevskog koja je naginjala ka Moskvi doprinosila ovakvom odnosu SAD-a.12

10 https://www.danas.rs/drustvo/apelacioni-sud-potvrdio-resenje-nema-rehabilitacije-milana-nedica/ (6.10.2021.) 11 https://www.slobodnaevropa.org/a/makedonija-srbija-makedonski-scenario-pancic/28461254.html (6.10.2021.) 12 https://www.dw.com/bs/velike-igre-na-balkanu/a-37020446 (6.10.2021.)

(8)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić

14

Auch die Wahlen in Montenegro (2016 und 2020) haben noch drastischer gezeigt, wie stark die Bindung zwischen Belgrad und Moskau ist und inwieweit Aktionen auf dem Westbalkan synchronisiert geplant und durchgeführt werden. Ein Bericht des in Washington ansässigen Center for Strategic and International Studies (CSIS) bietet wertvolle Einblicke in kompromitierende Eingriffe unter dem Deckmantel des Schutzes der slawischen Brüder, die zu historischen Reminiszenzen und der Identifi zierung des heutigen Russlands mit dem Russischen Reich und Anti- Osmanischen Allianzen von vor zwei Jahrhunderten führen.13 Ein wichtiges Instrument, um Montenegro seit 2006 und der Unabhängigkeitserklärung zu destabilisieren, war und ist bis heute die Serbisch-Orthodoxe Kirche (SPC). Der serbisch-russische politische Missbrauch der orthodoxen Kirche ereignete sich auch im Jahr 2016, zu einer Zeit, als Montenegro entscheidende Schritte in Richtung NATO unternahm. Gerade zu diesem Zeitpunkt protestierten sowohl die russisch- als auch die serbisch-orthodoxe Kirche ziemlich laut und forderten, dass die montenegrinischen Bürger sich in einem Referendum für den Beitritt entscheiden, um so das “Volk” der “herrschenden Clique”, wie sie sie nannten, entgegenzustellen. Diese Einmischung der großserbischen Politik durch die Serbisch-Orthodoxe Kirche (SPC) hat die gewünschten Ergebnisse erzielt. Der serbische Patriarch Irinej hat während seines Besuchs in Montenegro im Juni 2018 die montenegrinische Souveränität ins Visier genommen, indem er die Position der Serbisch-Orthodoxen Kirche (SPC) und der Serben in Montenegro mit ihrer angeblichen Position im Osmanischen Reich, aber auch im marionettenhaften, sog. Unabhängigen Staat Kroatien (NDH) verglich. Das CSIS kommt zu dem rationalen Schluss, dass ethnische Serben, die fast 30% der Bevölkerung Montenegros ausmachen und eine starke Selbstidentifi kation mit dem slawischen Erbe aufweisen, die sich deutlich in dem Wunsch widerspiegelt, Großserbien zu bilden und die Beziehungen zu Moskau zu stärken, einen Stolperstein für Montenegros pro-westlichen Kurs darstellen. Dass dies so ist, zeigten die Wahlen 2020, bei denen es dem pro-serbischen Block mit starker Unterstützung der Serbisch-Orthodoxen Kirche (SPC) gelungen ist, eine Koalition nach den Wahlen zu bilden und den Kurs Montenegros zu verändern, mit Hilfe des Vorsitzenden der politischen Bewegung URA, Dritan Abazović, einem ethnischen Albaner und großem Gegner von Milo Đukanović, dem amtierenden Präsidenten Montenegros.

Die Einstellung der montenegrinischen Öffentlichkeit, welche in einem großen Teil für ein unabhängiges und pro-westliches Montenegros steht, wird im Kontext von Abazović’s Balanceakt deutlich: „Die Unreife gegenüber der historischen und sozialen Rolle, die ihm zusteht, macht das Handeln der URA als politischen Subjekt und ihres Präsidenten, Herrn Abazović, nur zu einem Werkzeug in den Händen der Inspiratoren der serbischen Welt“, sagte Nebojsa Mrvaljević, ein montenegrinischer Aktivist in einem Interview mit Al Jazeera Balkans (AJB).14 Die Inthronisierung Joanikij’s am 5. September 2021 stellt einen bedeutenden Sieg der großserbischen Idee dar, gerade aus dem Grund, auf welche Art und Weise die Inthronisierung stattfand.

“Srpski svet“ Aleksandra Vučića

15

Izbori u Crnoj Gori (2016. i 2020.) su još drastičnije pokazali koliko je sprega Beograda i Moskve jaka i do koje mjere se sinhroniziraju akcije na Zapadnom Balkanu. U izvještaju koji je napravio washingtonski Center for Strategic and International Studies (CSIS) dat je vrijedan osvrt na maligno uplitanje pod egidom zaštite slavenske braće čime je došlo do historijskih reminiscencija i poistivječivanja današnje Rusije sa Ruskim carstvom i protuosmanskim savezima od prije dva stoljeća.13

Značajan alat kojim se od 2006. godine i proglašenja nezavisnosti nasrtalo na Crnu Goru bila je Srpska pravoslavna crkva (SPC). Srpsko-ruska politička zloupotrebe pravoslavne crkve dogodila se i deset godina poslije (2016.), u vrijeme kada je Crna Gora pravila odlučujuće korake u približavanju NATO-u.

Upravo su tada i Ruska i Srpska pravoslavna crkva dosta bučno negodovale tražeći da o ulasku u Alijansu odlučuju građani Crne Gore na referendumu nastojeći suprotstaviti „narod“ kako su kazali

„vladajućoj kliki“. Ovo uplitanje velikosrpske politike preko SPC ipak je dalo svoje rezultate. Srpski patrijarh Irinej, tokom posjete Crnoj Gori (juni 2018.) vrlo ciljano je udarao na crnogorski suverenitet upoređujući položaj Srpske pravoslavne crkve i Srba u Crnoj Gori s njihovim navodnim položajem u Osmanskoj državi ali i u marinetskoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (NDH).

CSIS je vrlo racionalno zaključio da etnički Srbi koji čine blizu 30% stanovništva Crnoj Gori i imaju jaku samoidentifi kaciju sa slavenskim nasljeđem koja se značajno ogleda u želji za formiranjem Velike Srbije i jačanje odnosa s Moskvom predstavljaju kamen na crnogorskom prozapadnom kursu. Da je tome tako jasno su pokazali izbori 2020. na kojima je prosrpski blok, snažno podržan SPC-om, uspio formirati postizbornu koaliciju i početi mijenjati kurs Crne Gore u čemu im je pomogao lider politčkog pokreta URA Dritan Abazović, etnički Albanac i veliki protivnik Mila Đukanovića.

Skoro pa opći stav crnogorske javnosti koja stoji na pozicijama nezavisne i prozapadne Crne Gore je jasan u kontekstu Abazovićevog balansiranja: „Nedoraslost istorijskoj i društvenoj ulozi koja ga je zapala, čini postupke URA-e, kao političkog subjekta, i njenog predsjednika gospodina Abazovića samo alatom u rukama inspiratora srpskog sveta“, rekao je Nebojša Mrvaljević, crnogorski aktivista u razgovoru sa Al Jazeera Balkans (AJB).14 Ustoličenje Joanikija 5. septembra 2021., način na koji se to dogodilo, predstavlja značajnu pobjedu velikosrpstva.

13 Heather A. Conley and Matthew Melino (2019). Russian Malign Infl uence in Montenegro. The Weaponization and Exploitation of History, Religion, and Economics CSIS Briefs. https://csis-website-prod.s3.amazonaws.com/s3fs-public/publication/190514_ConleyandMelino_RussianInfl uence_layout_v2.pdf

14 https://balkans.aljazeera.net/teme/2021/9/16/nebojsa-mrvaljevic-ura-i-dritan-abazovic-alat-su-u-rukama-inspiratora-srpskog-sveta (7.10.2021.)

(9)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić “Srpski svet“ Aleksandra Vučića

„Die serbischen Ansprüche in der Region wachsen, Serbien hat das Gefühl, die Wahlen in Montenegro gewonnen zu haben, und dies kann nicht ohne Folgen für die Region bleiben, und Vučić’s Traum, eine serbische regionale Führungsfi gur zu werden, ist ein Stück Realität geworden“,

sagte Željko Korać dem Webportal Istinomjer und enthüllte damit, was allen bewusst ist, aber aus bestimmten Grund nicht offen gesagt wird.15 In diesem Zusammenhang kann man Vučićs Initiativen beobachten, vor allem die Initiative Mini Schengen, das später in Open Balkan umbenannt wurde. Es ist im Grunde ein und dieselbe Idee, welche von Serbien, Albanien und Nordmazedonien unterstützt wird, während Bosnien und Herzegowina, Montenegro und Kosovo dieser Art der regionalen Integration sehr zurückhaltend gegenüberstehen.

Die genannte Initiative hat u.a. das Ziel, den wirtschaftlichen Handel und den Studierendenaustausch zu erleichtern und die Integration in die Europäische Union zu fördern. Auch die Freizügigkeit der Bürgerinnen und Bürger der Mitgliedsstaaten würde vereinfacht werden, da für einen Grenzübergang der Personalausweis ausreichend wäre.

Erinnern wir uns, wie der Präsident Serbiens, Aleksandar Vučić, diese Initiative am 10. Oktober 2019 in Novi Sad mit den Premieministern Albaniens und Nordmazedoniens, Edi Rama und Zoran Zaev, unterzeichnete. Bei dieser Gelegenheit wies er auf das Ziel hin, bis Ende 2021 für erleichterte Einreisebestimmungen zu sorgen. Der nächste Schritt wäre der Gütertransport bzw. die Aufhebung der langen Lkw-Wartezeiten an den Grenzen sowie die Öffnung eines integrierten Arbeitsmarktes. Bereits beim dritten trilateralen Treffen (Drac/Tirana am 12. Dezember 2019) und nach dem Treffen in Ohrid, an dem die Staats- und Regierungschefs des Westbalkans teilnahmen, nahm der montenegrinische Präsident Milo Đukanović als Gast teil, was als entscheidende Annäherung Montenegros begrüßt und anerkannt wurde.

DIE SERBISCHE

WELT SRPSKI SVET

16 17

“Srpske pretenzije u regionu rastu, Srbija se oseća kao da je ona pobedila na izborima u Crnoj Gori i to ne može proći bez posledica po region, a Vučićev san da bude srpski regionalni lider je puniji“,

izjavio je za portal Istinomer Žarko Korać i tako objelodanio ono čega su svi svjesni ali iz nekog razloga nisu bili spremni otvoreno kazati.15

U tom kontekstu se mogu promatrati inicijative koje dolaze od Vučića, a prije svih tzv. Mini Schengen što je potom preimenovano u Otvoreni Balkan. U osnovi se radi o jednoj te istoj ideji koja ima podršku Srbije, Albanije i Sjeverne Makedonije dok Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Kosovo sa dosta opreza govore o ovom vidu regionalne integracije.

Ova zona, u nekom kratkom opisu, treba pružiti olakšice u trgovini, razmjeni

studenata te poticati EU integracije. Također je i putovanje građana unutar članica pojednostavljeno jer bi za to bila potrebna samo lična karta.

Podsjetimo se kako je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ovu inicijativu potpisao sa premijerima Albanije i Sjeverne Makedonije, Edijem Ramom i Zoranom Zaevom 10.

oktobra 2019. godine u Novom Sadu. Tom priliko je istakao cilj da do kraja 2021. godine budu osigurani navedeni olakšani uslovi za prelazak granica. Naredni korak bi bio vezan za transport roba, odnosno eliminiranje dugog čekanje kamiona na granicama te otvaranje integriranog tržišta rada.

Već na trećem trilateralnom sastanku (Drač/Tirana, 12.12.2019.), a nakon onoga u Ohridu na kojem su bili lideri Zapadnog Balkana, je sudjelovao i crnogorski

predsjednik Milo Đukanović u svojstvu gosta što je pozdravljeno izrazima dobrodošlice i prepoznato kao crnogorsko odlučno približavanje.

15 https://www.istinomer.rs/analize/korac-vucic-se-oseca-jacim-posle-pobede-opozicije-u-crnoj-gori/ (7.10.2021.)

(10)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić

18

Die Kritik bezüglich der Open Balkan-Initiative beruht dabei auf mehreren Gründen. Zunächst lässt sich die Initiative als Täuschung der Europäischen Union verstehen, da es für die praktische Umsetzung eines solchen Abkommens in erster Linie notwendig ist, politische Fragen zu lösen. Dieses Argument ist für die Bewertung von Umfang und Realisierbarkeit der Umsetzung mehr als stichhaltig, da bereits ein ähnliches Abkommen in der Region (CEFTA) existiert, das gerade wegen politischer Streitigkeiten bei der Festsetzung der Kosovo-Steuern gegenüber Serbien und Bosnien und Herzegowina verletzt wurde. In diesem Kontext ist natürlich auch der Berlin-Prozess zu nennen, der die Ziele des Mini-Schengen bwz. Open Balkan-Initiative einbezieht, aber auch weitere komplexe Themen.

Das beharrliche Vorantreiben dieser Initiative, insbesondere von Aleksandar Vučić und Edi Rama, führt zu einer ernsthafteren Bewertung der Möglichkeit der Initiative beizutreten, zumal Brüssel seine Unterstützung gegeben hat. In der Zeit, in der dieses Thema im Fokus stand (Herbst 2019) sagte der damalige Minister für Außenhandel und Wirtschaftsbeziehungen von Bosnien und Herzegowina, Mirko Šarović, dass dieses Abkommen für Bosnien und Herzegowina sehr wichtig sei und dass Bosnien und Herzegowina sich dem Projekt anschließen müsse. Der Vorsitzende des Ministerrats von Bosnien und Herzegowina, Denis Zvizdić, gab eine etwas andere Einschätzung ab und bekräftigte das eindeutige Bekenntnis Bosnien und Herzegowinas zur EU-Mitgliedschaft sowie zur Fortsetzung des NATO-Integrationsprozesses. Er betonte auch die Bedeutung dieser Prozesse für die Erzielung dauerhafter Stabilität und Wohlstand in der Region und in Bosnien und Herzegowina und sagte, dass Bosnien und Herzegowina nicht bereit sei, an Initiativen oder Vereinbarungen teilzunehmen, die negative Konsequenzen für den weiteren Weg zur einer möglichen EU-Mitgliedschaft hätten.

Gerade in dem Zeitraum, in der die Open-Balkan-Initiatve stark gefördert wurde, traf die großserbische Politik eine Reihe wichtiger Entscheidungen und verabschiedete Dokumente, die zeigen, in welche Richtung sie den Initiative führen möchten. Zunächst wurde Anfang März 2019 die Charta zum serbischen Kulturraum verabschiedet, die Leitlinien für eine einheitliche Kultur- und Bildungspolitik des serbischen Volkes vorgeben wollte und die sich de facto vollständig in die internen Angelegenheiten der Länder einmischte, in denen Serben einen Teil der Bevölkerung stellen (BiH, Montenegro usw.).16

Nach Vulins skandalöser Rede in Banja Luka (Mai 2019) über die Armee des serbischen Volkes (wiederum eine klare Botschaft an die Nachbarn über den Wunsch, militärisch Grenzen zu überschreiten), wurde im im Dezember 2019 die Nationalen Sicherheitsstrategie verabschiedet, dass Serbien sich um das serbische Volk kümmert, wo immer es leben mag, also auch in den souveränen Nachbarstaaten Serbiens.17

Aus den obigen Ausführungen lassen sich drei grundlegende Schlüsse ziehen. Erstens besteht der Wille zu einer solchen Integration bei den meisten regionalen Akteuren und internationalen Vertretern. Zweitens, die Vorteile der stärkeren Integration und Vernetzung der Westbalkan-Länder sind erheblich. Und drittens wird die Initiative ohne eine politische Integration scheitern. Die Ansichten und Meinungen bosniakischer Politiker, die die Initiative oft mit Vorsicht und Ablehnung betrachten, stützen ihre Haltung auf die oben genannte Argumente (CEFTA, Berlin-Prozess etc.).

“Srpski svet“ Aleksandra Vučića

19

Kritika ove inicijative počivala je na nekoliko argumenta. U prvom redu se smatrala zamajavanjem Europske unije budući da je prevashodno potrebno riješavanje političkih pitanja da bi se onda sporazum ovakve vrste proveo u praksi. Ovaj argument je više nego validan u procjeni dometa i mogućnosti implementacije jer i naredni, kako u regiji već postoji sličan sporazum (CEFTA), je prekršen upravo zbog političkih sporova prilikom uspostave kosovskih taksi Srbiji i Bosni i Hercegovini. Tu je naravno i Berlinski proces kojim se obuhvataju i ciljevi mini Schengena (otvorenog Balkana) ali i niz drugih složenih pitanja.

Uporno guranje ove inicijative, posebno od Aleksandra Vučića i Edija Rame vodi ka ozbiljnijem propitivanju o mogućnosti pridruživanja inicijativi, posebno jer je Brisel dao svojevrsnu podršku. U periodu kada je ova tema bila u fokusu (jesen 2019) tadašnji ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH Mirko Šarović je rekao da je ovaj sporazum veoma važan i za Bosnu i Hercegovinu koja se mora priključiti tom projektu. Nešto drugačiju ocjenu dao je predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine Denis Zvizdić koji je potvrdio nedvosmislenu opredijeljenost naše države članstvu u EU, kao i nastavku procesa NATO integracija. Također je istaknuo značaj ovih procesa za postizanje trajne stabilnosti i prosperiteta BiH i regije, te kazao da BiH nije spremna učestvovati u bilo kojoj inicijativi ili sporazumu koji bi mogao imati negativne posljedice na dalji put BiH prema članstvu u EU.

Upravo u ovome periodu, dakle, vremenu snažne promocije Otvorenog Balkana, velikosrpska politika donosi nekoliko važnih odluka i dokumenta preko kojih pokazuju u kom smjeru misle voditi Otvoreni Balkan. Prvo je početkom marta 2019. godine donešena Povelja o srpskom kulturnom prostoru kojim se nastojalo dati smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda i čime se de facto potpuno ulazilo u unutarnje odnose zemalja gdje su Srbi dijelom populacije (BiH, CG i dr.).16 Nakon skandaloznog govora Vulina u Banja Luci u maju 2019. godine o vojsci srpskog naroda (što je opet jasna poruka susjedima o želji prelaska granica) čitava stvar je kulminirala u donošenju Strategije nacionalne bezbednosti u decembru 2019. u kojoj je između ostalog rečeno da Srbija „brine o srpskom narodu ma gde živi“.17

Iz navedenog se mogu izvući tri osnovna zaključka. Prvi, volja za ovakvom integracijom postoji kod većeg dijela regionalnih činilaca ali i međunarodnih predstavnika. Drugi, benefi ti povezivanja su značajni. I treći, bez usaglašenih političkih stavova inicijativa neće uspjeti. Na tom tragu su bili i stavovi i mišljenja bošnjačkih političara koji su se osvrtali na inicijativu najčešće sa oprezom i odbacivanjem utemeljujući svoj odnos na gore navedenim argumentima (CEFTA, Berlinski proces itd.)

16 https://radiosarajevo.ba/metromahala/teme/preko-srpskog-kulturnog-prostora-do-velike-srbije/329858 (1.11.2021.) 17 https://balkans.aljazeera.net/opinions/2021/9/19/temeljni-dokumenti-srpskog-sveta (1.11.2021.)

(11)

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić

20

Was ist rund um die Initiative Open Balkan strittig?

Gerade anhand des Memorandum 2, das den Aufstieg und die Position des Hegemons Serbien auf dem Balkan defi niert, lassen sich die wahren Hintergründe der Offenheit Belgrads erkennen. Wenn man beobachtet, wie sich neben der Befürwortung der regionalen Integration das Narrativ der „Serbischen Welt“ synchron zu etablieren beginnt, sollte kein Zweifel über die letztendlichen Ziele Großserbiens bestehen: Wiedererlangung der vollen Kontrolle über Montenegro, die Zerstückelung des Kosovo und die Destabilisierung bis zur Teilung Bosnien und Herzegowinas sind Ziele, an denen täglich gearbeitet wird.

Obwohl als Sprecher der „Serbischen Welt“ Minister Aleksandar Vulin fungiert, ist allen klar, dass hinter all dem die gleichen Verfasser stehen, die auch das Memorandum 2 verfasst haben.

Durch die genannten Punkte ist es unmöglich, die „Serbische Welt“ ohne einen politischen Hintergrund zu analysieren, obwohl versucht wird, das Projekt als kulturelles und humanitäres Projekt zu tarnen. Die Sprecherin des russischen Außenministeriums, Maria Sacharow, sagte, Moskau betrachte die „Serbische Welt“ als ein humanitäres Konzept, „das gerechtfertigt und im Einklang mit dem Völkerrecht stehe“.18 Es ist interessant, dass die russische Regierung überhaupt darauf reagiert, insbesondere das Außenministerium.

Betrachtet man jedoch Motivation und Hintergründe der Gründung des russisch-serbischen humanitären Zentrums in Niš, lässt sich klar erkennen, warum das russische Außenministerium das humanitäre Konzept der „Serbischen Welt“ verteidigt. Während der Diskussion über den Charakter des Zentrums in Niš im Jahr 2017 sagte der Außenminister Serbiens, Ivica Dačić, dass es den Status von SOFA (Serbiens Abkommen mit der NATO, das den Durchgang ausländischer Streitkräfte und ihre diplomatische Immunität regelt) habe. Der ehemalige Verteidigungsminister Dragan Sutanović machte bekannt, dass dies ein Spiel mit einem hohen Einsatz sei: “Die Frage des Ausgleichs der NATO-Truppen und des russischen Zentrums in Niš führt zu der Schlussfolgerung, dass es offensichtlich nicht nur ein humanitäres Zentrum ist bzw.

dass es zu etwas anderem wachsen wird. Das humanitäre Zentrum soll dabei in keiner Weise mit der russischen Armee in Verbindung gebracht werden. In der Tat ist es fraglich, was das Endziel der serbischen Regierung ist und ob sie die Präsenz ausländischer Dienste und ausländischer Verteidigungskräfte auf dem Territorium Serbiens etablieren will”.19

Die Probleme durch das genannte Zentrum belasten Belgrad, da der russische Verteidigungsminister Shoigu darauf bestand, seinen Status auf ein höheres Niveau zu heben, bei der gleichzeitigen Unentschlossenheit Vučićs, sich offen in diese Richtung zu bewegen. Zwar bewerten einige Experten Moskau in diesem allgemeinen Dilemma für unreif und fordern von Belgrad, aus eigener Initiative mit dem Bau einer russischen Militärbasis zu beginnen, wie z.B. Aleksandar Dugin.

“Srpski svet“ Aleksandra Vučića

21

Šta je sporno sa Otvorenim Balkanom?

Upravo na temelju Momoranduma 2 kojim je defi niran uspon i pozicija hegemona na Balkanu može se detektirati čemu služi ova „otvorenost“ Beograda. Kada se vidi kako pored zagovaranja regionalne integracije sinhrono počinje zaživljavanje narativa o „srpskom svetu„ ne treba imati nikakvu sumnju u konačne ciljeve velikosrpstva: ponovno potpuno ovladavanje Crnom Gorom, rasparčavanjem Kosova i destabilizacija do podjele Bosne i Hercegovine ciljevi su koji se provode svakodnevno. Iako je glasnogovornik „srpskog sveta„ ministar Aleksandar Vulin jasno je da iza svega stoje autori koji su osmislili i Memorandum 2.

Uslijed nemogućnosti da se „srpski svet“ izvuče iz političkog konteksta, iako se medijskom pompom nastoji prikazati kulturnim i humanitarnim, dešavaju se mnoge odbrane istog. Tako je i portparolka ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova kazala kako Moskva smatra „srpski svet„

humanitarnim konceptom „koji je opravdan i u skladu sa međunarodnim zakonom”.18 Zanimljivo je da na ovo reagira ruska vlada uopće, a posebno Ministarstvo vanjskih poslova. No kada znamo kako je uspostavljen rusko-srpski humanitarni centar u Nišu onda se dobije i odgovor zašto ruski MVP “brani“

humanitarni koncept „srpskog sveta“.

Ministar vanjskih poslova Srbije Ivice Dačića, tokom rasprave o karakteru niškog centra je 2017. rekao da bi isti trebao da ima status u rangu SOFA (sporazuma Srbije sa NATO kojim se reguliše prolazak stranih vojnih snaga i njihov diplomatski imunitet). Da je ipak u pitanju igra sa vrlo velikim ulogom stavio je do znanja bivši ministar odbrane Dragan Šutanovac: „Pitanje izjednačavanja NATO trupa i ruskog centra u Nišu dovodi do zaključka da to očigledno nije samo humanitarni centar ili da treba da preraste u nešto drugo. Humanitarni centar ni na koji način ne bi smeo da bude povezan sa vojskom Rusije. Zaista se dovodi u pitanje šta je konačni cilj srpske vlade i da li ona na mala vrata želi da etablira prisustvo stranih službi ili stranih odbrambenih snaga na teritoriji Srbije“.19

Nevolje sa centrom su opterećivale Beograd, što zbog insistiranja ruskog ministra odbrane Šojgua da se njegov status podigne na veći nivo, što zbog neodlučnosti Vučića da krene otvoreno u tom pravcu. Istina, mnogi su u ovoj općoj nedoumici smatrali Moskvu nedoraslom pa su pozivali Beograd da samoinicijativno krene u izgradnju ruske vojne baze, kao što je npr. Aleksandar Dugin. Ovaj ruski geopolitičar, teoretičar euroazijskog uspona i prevlasti, smatra da se nova osovina treba ustrojiti na tripartitnoj konfi guraciji Berlin-Moskva-Peking kao nosiocima konstrukcije buduće Euroazijske imperije.

Nema potrebe da se u ovom tekstu ozbiljnije ulazi u Duginovu teoriju ali je potrebno istaći da, prema njemu, ključna država za osiguravanje ruskog utjecaja na Balkanu jeste Srbija. Pod ruskim i kineskim utjecajem Srbija treba postati snaga koja će dominirati jugoistočnom Europom, te osigurati ekonomske koridore prema Njemačkoj.20

18 https://ba.n1info.com/vijesti/marija-zaharova-srpski-svijet-je-humanitarni-koncept/ (11.10.2021.) 19 https://www.slobodnaevropa.org/a/srbija-rusija-ruski-centar/28558950.html (11.10.2021.)

20 https://www.dnevnik.ba/teme/modernizacija-naoruzanja-srbija-postaje-baza-za-rusko-kineski-pohod-na-zapad (11.10.2021.)

(12)

“Srpski svet“ Aleksandra Vučića

23

Koliki je Duginov utjecaj i kako njegova teorija korespondira sa geopolitičkim preslagivanjima, posve je drugo pitanje. Primarna stvar je da „srpski svet“ Aleksandra Vučića u ovakvom scenariju nije ni blizu kulturnog ili humanitarnog koncepta. Dapače, radi se o kreiranju malignog prekograničnog vojnopolitičkog i sigurnosnog tijela, osposobljenog da sudjeluje u kreiranju novog svjetskog, euroazijskog, poretka. Za susjede Srbije to mora biti alarm. Ukoliko nije odveć kasno za određene procese.

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić

22

Dieser russische Geopolitiker, ein Theoretiker des eurasischen Aufstiegs und der Vorherrschaft, glaubt, dass die neue Achse auf der Tripatriden Konfi guration Berlin-Moskau-Peking als Träger des Aufbaus des zukünftigen eurasischen Reiches basieren sollte.

Auf Dugins Theorie muss in diesem Text nicht näher eingegangen werden, aber es muss darauf hingewiesen werden, dass seiner Meinung nach der Schlüsselstaat zur Sicherung des russischen Einfl usses auf dem Balkan Serbien ist.

Unter russischem und chinesischem Einfl uss soll Serbien zu einer Macht werden, die Südosteuropa dominiert und wirtschaftliche Korridore nach Deutschland sichern wird.20

Wie groß Dugins Einfl uss ist und inwiefern seine Theorie geopolitischen Strategien entspricht, steht auf einem anderen Blatt. Das Wichtigste ist, dass die „Serbische Welt“ von Alexander Vučić in einem solchen Szenario nicht einmal annähernd einem kulturellen oder humanitären Konzept entspricht. Im Gegenteil, es geht um die Schaffung eines bösartigen, grenzüberschreitenden, militärpolitischen und sicherheitspolitischen Raums, der in der Lage ist, an der Schaffung einer neuen Weltordnung im Sinne der eurasischen Dominanz teilzunehmen. Für Serbiens Nachbarstaaten muss dies ein Alarm sein. Es sei denn, für bestimmte Prozesse ist es schon längst zu spät.

(13)

“Srpski svet“ Aleksandra Vučića

25

ZAKLJUČAK

“Srpski svet“ Aleksandra Vučića umiveni je koncept Velike Srbije.

Insistiranje na lošoj poziciji Srba čak i kada se, posebno preko institucije SPC, radi na destabilizaciji susjeda (kao što je viđeno u slučaju Crne Gore) validan je argument za tumačenje ovakvog odnosa kao agresivno propagandnog. Kako je ranije u tekstu i navedeno, na ovaj ali i na druge načine otvara se prostor za uplitanje u unutrašnje poslove drugih država i omogućuje se veći i jasniji utjecaj.

Vidljivo je da se kopira i “ruski svijet“, jedna od vanjskopolitičkih inicijativa Moskve.

Nema dvojbi da Beograd računa na velike promjene u međunarodnom poretku i da upravo iz tog razloga istovremeno zagovara “srpski svet“ i Otvoreni Balkan. Unutar integrirane regije, a uz pomoć Moskve i Pekinga, nastoji se izgraditi pozicija hegemona koji će u nastajućim geopolitičkim realnostima primarno zadovoljavati vlastite interese. Eventualni dogovoreni principi zemalja Zapadnog Balkana o integraciji nose mogućnost kreiranja i formi kontrole od strane dominantne snage. Ne treba isključiti vjerovatnoću da Tirana prećutno prihvata ovakav scenarij zbog velikog dijela utjecaja koji može imati, a sve u dogovoru sa Beogradom.

Na kraju, Otvoreni Balkan budi sjećanje na propalu integraciju južnoslavenskog prostora u 20. stoljeću u kojem je glavu prepreku predstavljala upravo srpska hegemonija. Beogradski režim vispreno nadrasta poziciju koju je imao nakon agresorskih pohoda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, reklo bi se milimetarski precizno kako je Momorandum 2 to i defi nirao.

Nakon amortiziranja odgovornosti i izbjegavanjem suočavanja sa posljedicama Srbija je više nego spremana za sljedeći korak. Redefi nirani pristup se pokazao dobrim, a strategija nije promijenjena.

Time se otvara suštinsko pitanje za budućnost Balkana. Do kada će velikosrpska ekspanzionistička politika biti mirna i svoje zahtjeve postavljati indiskretno i mirnim sredstvima? Naoružavanje Srbije, kao jedna od glavnih odlika Vučićeve ere, ne daje prostora za opuštenost tako da i odgovor, nažalost, ne može biti ohrabrujući. Iskustvo i historija nam trebaju biti značajan opominjač.

ZAKLJUČAK

“Srpski svet“ Aleksandra Vučića umiveni je koncept Velike Srbije.

Insistiranje na lošoj poziciji Srba čak i kada se, posebno preko institucije SPC, radi na destabilizaciji susjeda (kao što je viđeno u slučaju Crne Gore) validan je argument za tumačenje ovakvog odnosa kao agresivno propagandnog. Kako je ranije u tekstu i navedeno, na ovaj ali i na druge načine otvara se prostor za uplitanje u unutrašnje poslove drugih država i omogućuje se veći i jasniji utjecaj.

Vidljivo je da se kopira i “ruski svijet“, jedna od vanjskopolitičkih inicijativa Moskve.

Nema dvojbi da Beograd računa na velike promjene u međunarodnom poretku i da upravo iz tog razloga istovremeno zagovara “srpski svet“ i Otvoreni Balkan. Unutar integrirane regije, a uz pomoć Moskve i Pekinga, nastoji se izgraditi pozicija hegemona koji će u nastajućim geopolitičkim realnostima primarno zadovoljavati vlastite interese. Eventualni dogovoreni principi zemalja Zapadnog Balkana o integraciji nose mogućnost kreiranja i formi kontrole od strane dominantne snage. Ne treba isključiti vjerovatnoću da Tirana prećutno prihvata ovakav scenarij zbog velikog dijela utjecaja koji može imati, a sve u dogovoru sa Beogradom.

Na kraju, Otvoreni Balkan budi sjećanje na propalu integraciju južnoslavenskog prostora u 20. stoljeću u kojem je glavu prepreku predstavljala upravo srpska hegemonija. Beogradski režim vispreno nadrasta poziciju koju je imao nakon agresorskih pohoda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, reklo bi se milimetarski precizno kako je Momorandum 2 to i defi nirao.

Nakon amortiziranja odgovornosti i izbjegavanjem suočavanja sa posljedicama Srbija je više nego spremana za sljedeći korak. Redefi nirani pristup se pokazao dobrim, a strategija nije promijenjena.

Time se otvara suštinsko pitanje za budućnost Balkana. Do kada će velikosrpska ekspanzionistička politika biti mirna i svoje zahtjeve postavljati indiskretno i mirnim sredstvima? Naoružavanje Srbije, kao jedna od glavnih odlika Vučićeve ere, ne daje prostora za opuštenost tako da i odgovor, nažalost, ne može biti ohrabrujući. Iskustvo i historija nam trebaju biti značajan opominjač.

Die “Serbische Welt“ des Aleksandar Vučić

24

FAZIT

Die „Serbische Welt“ von Aleksandar Vučić ist ein verdecktes Konzept von Groß-Serbien.

Die ständige Fokussierung auf die angebliche „schlechte Lage der Serben“, obwohl gerade durch die Institution der Serbisch-Orthodoxen Kirche daran gearbeitet wird, die Nachbarstaaten zu destabilisieren (wie im Fall von Montenegro), ist ein stichhaltiges Argument, um diese Haltung als aggressiv propagandistisch zu interpretieren. Wie bereits im Text erwähnt, eröffnen diese und andere Wege Raum für die Einmischung in die inneren Angelegenheiten anderer Staaten und ermöglichen eine größere und klarere Einfl ussnahme. Es ist offensichtlich, dass hiermit die Russische Welt, eine der außenpolitischen Initiativen Moskaus, kopiert wird.

Es besteht kein Zweifel, dass Belgrad mit großen Veränderungen in der internationalen Ordnung rechnet und sich deshalb gleichzeitig für die Serbische Welt und die Open Balkan-Initiative einsetzt. Innerhalb einer integrierten Region wird mit Hilfe von Moskau und Peking versucht, eine hegemonistische Position aufzubauen, die in erster Linie den eigenen Interessen in den aufkommenden geopolitischen Realitäten gerecht wird. Eventuell vereinbarte Prinzipien der Länder des Westbalkans zur Integration bereiten die Möglichkeit der Schaffung und das Formen der Kontrolle durch die herrschende Macht. Es ist nicht auszuschließen, dass Tirana dieses Szenario wegen des großen Einfl usses, den man in dieser Konstruktion erlangen könnte, stillschweigend hinnimmt, ganz im Einvernehmen mit Belgrad.

Am Ende weckt die Open Balkan-Initiative Erinnerungen an die gescheiterte Integration des südslawischen Raums im 20. Jahrhundert, in der die serbische Hegemonie das Haupthindernis war. Das Belgrader Regime verdeckt geschickt die Position, die es nach den Aggressorkampagnen in Kroatien, Bosnien und Herzegowina und im Kosovo hatte - man könnte fast sagen exakt so, wie es das Memorandum 2 vorsieht.

Nachdem die Verantwortung amortisiert und die Konsequenzen der kriegerischen Aktivitäten vermieden wurden, ist Serbien mehr als bereit für den nächsten Schritt. Der neu defi nierte Ansatz hat sich bewährt und die Strategie hat sich nicht verändert. Dies wirft eine wesentliche Frage für die Zukunft des Balkans auf: bis wann wird die Expansionspolitik Groß-Serbiens friedlich sein und ihre Forderungen diskret und mit friedlichen Mitteln stellen?

Die Bewaffnung Serbiens als eines der Hauptmerkmale der Vučić-Ära lässt keinen Raum für Entspannung, daher kann die Antwort leider nicht ermutigend sein. Die Erfahrungen und Geschichte sollten den Nachbarn in der Region eine bedeutende Warnung sein.

(14)

Das pangea netzwerk – Das deutsch-bosnische Netzwerk für Wirtschaft, Bildung und Akademie ist die größte Vereinigung seiner Art im deutschsprachigen Raum und vernetzt derzeit mehr als 200 engagierte Professionals, Akademiker und Studierende mit den unterschiedlichsten universitären Hintergründen in Deutschland, Österreich und der

Schweiz. Der Hauptfokus des Netzwerks liegt dabei auf der Vernetzung von bosnischstämmigen Menschen mit dem Ziel der Vermittlung von Bildungschancen und berufl ichen

Perspektiven. Zudem dient das Netzwerk als Brückenbauer zwischen Bosnien und Herzegowina und Deutschland, Österreich und der Schweiz im politischen, kulturellen und wirtschaftlichen Sinne. Gleichzeitig setzt sich das Netzwerk als Sprachrohr für die europäische Perspektive Bosnien und Herzegowinas als zukünftiges vollwertiges Mitglied der Europäischen Union ein.

Njemačko-bosanskohercegovačka mreža za ekonomiju, obrazovanje i akademiju najveće je udruženje ove vrste u njemačkom govornom području i trenutno umrežuje više od 200 profesionalaca, akademika i studenata sa najrazličitijim akademskim pozadinama u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj. Glavni fokus Mreže je na umrežavanju ljudi bosanskohercegovačkog porijekla, s ciljem pružanja obrazovnih mogućnosti i perspektiva karijere. Uz to, Mreža služi kao graditelj mostova između Bosne i Hercegovine i Njemačke, Austrije i Švicarske u političkom, kulturnom i ekonomskom smislu. Istovremeno, Mreža djeluje kao snažni zagovornik Evropske perspektive Bosne i Hercegovine kao buduće punopravne članice Evropske Unije.

Über das pangea netzwerk

O pangea mreži

26

Unterstütze das pangea netzwerk

Prof. Dr. Admir Mulaosmanović

Assoc. Professor und Dozent. Programmkoordinator für Sozial- und Politikwissenschaften (Fakultät für Geistes- und Sozialwissenschaften/ FASS), Leiter des Zentrums für Balkanstudien (IUS). Dekan (FASS 2/2018 - 6/2019). Außerdem Dozent an der Fakultät für Politikwissenschaften (UNSA)/ Internationale Beziehungen und Diplomatie. Promovierte an der Uni Zagreb im Fachbereich Zeitgenössische politische Weltgeschichte.

Über den Autor

Podrži pangea mrežu

Prof. Dr. Admir Mulaosmanović

Assoc. professor i docent. Programski koordinator za društvene i političke nauke (Fakultet humanističkih i društvenih nauka / FASS), rukovodilac Centra za balkanske studije (IUS). Dekan (FASS 2/2018 - 6/2019). Također predavač na Fakultetu političkih nauka (UNSA) / Međunarodni odnosi i diplomatija. Diplomirao na Sveučilištu u Zagrebu iz područja suvremene svjetske političke povijesti.

O autoru

(15)

pangea research institute | No. 1

www.pangea-netzwerk.de

Referenzen

ÄHNLICHE DOKUMENTE

Im Winter fällt das absolute Maximum zwischen 10“ und 1111 des Vormittags, das Minimum nahezu auf Mitternacht: das relative Maximum auf 4" des Morgens und 8h des Abends7 und

Dein neuer Freund besucht dich in der Nacht.

Ukoliko koristite debeli, težak ili naboran papir, pritisnite dugme Paper Feed u (Uvlačenje papira) da biste povećali snagu.. Ukoliko koristite tanki ili lagani papir,

Im Teil C (ab S.211) wird noch auf Architektur eingegangen, doch geht es eigentlich mehr um handfeste Stadtgeschichte (Frankfurt) als um Kunst. 211), in der Fotos von

Sören Rieger (Renfert), Wolfgang Warmbier (Warmbier) und Hermann Püthe (inpotron) über ihre Beziehungen am Standort Hilzingen.. Fürs WOCHENBLATT-Interview kamen Wolfgang

Ich fühle mich leer und ausgebrannt pression" gestaltet mit Fotos von Isidoro Fernandez und kurzen Begleittexten, die die Gefühlswelt des Depressiven beleuchten und

sich die Freiheit während Jahrhunder- ten mit Blut und Tod erkämpft haben, wenn wir sie jetzt Stück für Stück preis- geben (weil ja auch «ein Toter schon zu viel» ist), das steht

Mit der Aktivhefe Saccha- romyces boulardii (Perenterol ® ) steht ein Präparat für die Therapie zur Verfü- gung, das über ausgezeichnete Referen- zen verfügt: Perenterol wird von